Naredba iz 1945. godine i danas se reflektuje na Bunjevce

│ Izor: BMC │ Četvrtak, 18.03.2021. │

U vrime kad su u medijima izraženi divani o pitanju Bunjevaca i bunjevačkog jezika, ne mož se zaobać ni još jedan važan događaj iz ne tako daleke prošlosti, a koji se, i danas, itekako reflektuje na dešavanja u i oko bunjevačke zajednice.

Naravno, rič je o Dekretu iz 1945. godine, o Naredbi kojom su Bunjevci „ukinuti”. U okviru divana o svim nevoljama koje su snašle Bunjevce podsitićemo se teksta iz „Bunjevački novina” u kojem Nikola Babić, prvi pridsidnik Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine divani o pomenutom dokumentu.

U prilogu objavljivamo i dokumentaciju iz Istorijskog arhiva u Subotici koja je vezana za pomenutu Naredbu.

Odluka brez opravdanja

Pitanje Dekreta iz 1945. godine i danas muči Nikolu Babića, prvog pridsidnika Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine. Dekret je posto aktuelan na Elektorskoj skupštini, odnosno, onda je posto poznat većini, a od 2003. godine do danas borba za njegovo proglašenje ništavnim i aktom asimilacije i dalje traje.

– Zafaljujuć istoričaru Radetu Šumonji, koji je bio i direktor Istorijskog arhiva u Somboru, otvoreno je ovo pitanje. On je poznavo nas Bunjevce i došo je do ovog dokumenta i svega što je bilo nuz njega. Ko vrsni istoričar dobro je ocinio važnost dokumenta, te ga je proslidio Đuri Bošnjaku, smatrajuć da on, ko pridsidnik „Bunjevačkog kola” iz Sombora i član ostali bunjevački udruženja, mož imat koristi od tog. Tako je i bilo – sića se Nikola Babić.

Zapanjeni sadržinom Dekreta

Bilo je to vrime prid Elektorsku skupštinu, pa je Đuro Bošnjak i pridložio da se ta tema nađe prid Bunjevcima 23. februara 2003. godine.

– Tema je uvršćena u dnevni red i Bošnjak je pročito Dekret u cilosti. Svi smo bil iznenađeni, zapanjeni sadržajom i saznanjom šta se sve Bunjevcima desilo. Zapanjilo nas je i to što su pojedinci morali znat za tako štogod, al da bunjevačka javnost to nije znala. Niko to nikad nije saopštio, niko o tom nije divanio. Bošnjak je tražio nek se članovi Elektorske skupštine izjasne o temi aklamacijom, kako je kazo „Od danas za nas Bunjevce ovo više ne važi”, što je izazvalo oduševljenje, zadovoljstvo i tako je jednoglasno prihvaćeno. Od onda se u našoj javnosti, posebno med Bunjevcima, o ovoj temi divani.

Babiću, koji je tisno sarađivo sa starijim Bunjevcima, bilo je čudno da nikad nije čuo za postojanje ovakog dokumenta.

– Tim činom je nama, Bunjevcima, oduzet identitet, jednostavno je kogod odlučio da više ne postojimo. I sve je urađeno vrlo brzo, odluku su iz Glavnog narodno-oslobodilačkog odbora proslidili na druge nivoe, a iz sreski odbora su već do kraja juna slali odgovore nek se naredba sprovodi i nek se Bunjevci više ne mogu izjašnjavat svojim imenom, već samo po odluki Glavnog odbora.

Babić se prvo obratio Nevenki Bašić Palković koja je u roku od dan-dva i u Istorijskom arhivu u Subotici pronašla odluku. Ona je ubilužila i broj pod kojim se on vodi, bilo je to važno da ovaki dokument „ne poide mrak”. Babić nije naišo na razumivanje ni kod Marka Peića kojem se oma obratio.

– Sa čika Markom sam imo dugu i dobru saradnju, utico je na mene, i danas ga cinim i poštivam. Al, kad sam očo kod njega s Dekretom samo je kazo da to ostavim, nije želio o tom divanit. Bio sam uporan, mislio sam kako sam ga tog dana zateko „na krivoj nogi”, pa sam posli nikog vrimena opet kroz razgovor spomenio i ovu temu. I, opet je bio izričit kako neće divanit o tom. Niko nije imo pravi odgovor zašto je to bilo tako, al je na tom ostalo. Nuz sve uvažavanje, bilo je i drugi tema oko koji se nismo slagali, prija svega oko formiranja Savita. Za mene je bilo važno da imamo jednu instituciju koja će sarađivat s državnim organima, dok je on smatro kako sve triba bit grupisano oko Bunjevačke matice.

Bunjevci bili dio Odbora

Babiću nikako nije bilo jasno kako je kogod mogo „aminovat” odluku da se poništi jedan narod, a tek su kasnija saznanja bila iznenađujuća.

– Uvik me je mučilo kako nije bilo reakcije od naši Bunjevaca koji su i bili nosioci u narodno-oslobodilačkoj borbi. Teško sam dolazio do podataka, a pojava elektronski medija je dosta pomogla. Naišo sam na jedan komentar iz DSHV-a u kojem se pita zašto se mi Bunjevci bunimo protiv Dekreta, kad su ga Bunjevci i doneli.

Babić se latio posla, a nuz tekst u „Subotičkim novinama” stigo je i do imena Bunjevaca koji su bili u Glavnom narodno-oslobodilačkom odboru.

– Podpridsidnik Odbora bio je Lajčo Jaramazović, koji je prvo bio pri Hrvatskoj seljačkoj stranki, pa je posli aktivno učestvovo u formiranju nove vlasti. U Odboru su bili Blaško Rajić, Alojzije Mihaljčević, pravnik, Matija Evetović, general i narodni heroj Đuro Dulić, advokat Grgo Skenderović, inače i član HSS-a, Grgo Lulić, član Komunističke partije, Ivan Vuković, advokat el profesor iz Bača. Tu su oni koji su „aminovali” odluku Odbora koja je doneta na kakom drugom nivou. Dugo sam razmišljo o ovoj temi, u kakom su se položaju našli naši ugledni Bunjevci da su dozvolili da se jednim aktom bunjevačko ime izbriše.

Nema opravdanja

Kako kaže Babić, opravdanja nema, brez obzira na okolnosti koje su onda bile aktuelne.

– Sićamo se malo i pedeseti godina, bilo je poznata strahovlada tadašnje Komunističke partije i lidera. Ko je, i da je tio, mogo kazat „ne”? Znao sam lično Đuru Dulića, bio je škulski drug mojeg oca. On je bio revnosan član partije, stalno je bio aktivan, u ratu i posli njega i ne virujem da je bio u situaciji protivit se. To nije uradio ni Blaško Rajić oko kojeg ima dosta kontraverzi. Jaramazović je rano ušo u sukob, nije se slago s kolektivizacijom, pa je iz Odbora i izašo. Mihaljčević je ko mlad pravnik oma prišo u Novi Sad di je izabran za sudiju i pridavača u škuli. O stavu Evetovića o Bunjevcima vidilo se iz njegovog činjenja u prohrvatskom stavu, a prizime Skenderović se uglavnom provlači kroz prohrvatske aktivnosti. To je, jednostavno, tako bilo i nama i dalje pridstoji velika borba. Ostali smo brez imena, institucija, udruženja, brez intelektualaca, brez imanja. Našem uglednom svitu je sve konfiskovano, metnuti su pod sramotu, ko kulaci...

Taki period ostavio je dubok trag na bunjevačku zajednicu, a čini se kako Bunjevci već vikovima služe ko „roba za potkusurivanje”.

– Ni država koju smo stvarali 1918. godine nam nije tušta pomogla. Kad je bilo pitanje o statusu bunjevačkog u škulama, tadašnji podpridsidnik Vlade Vesnić, koji je primio Vranju Sudarevića i saradnike, kazo je da nas ne priznaje i optužio da šurujemo s Mađarima. Iskoristila je to druga strana, ubacivani su intelektualci, pogotovo u Subotici i Somboru. Postali smo lak plen, ne samo za Glavni narodno-oslobodilački odbor i Đilasovu komisiju, neg i za sve one koji su kroz slabljenje Bunjevaca tili ojačat svoj identitet. Bunjevci su imali kulturu, tradiciju, običaje kake nije svako imo i to je bestidno oduzimano i svojatano.

Institucije važne

Babića i saradnike samo je uglavnom sačeko sličan stav kad su pokušali pokrećat inicijative da se o Dekretu zvanično oglase državni organi, brez obzira na to ko je bio u tom momentu na čelu države koja je, izmed ostalog, i menjala ime.

– Bio sam kod Čanka u vrime kad je bio pridsidnik Skupštine Vojvodine, nije bilo razumivanja. Sićamo se i proslave 100 godina Dužijance kad je Pajtić kazo „Hvala Bogu da Hrvati imaju svoju dužijancu”. Koštunica nas je uvažavo, u njegovo vrime smo dobili nacionalne simbole, a kad sam ga jednom prilikom pito nek mi kaže šta je bilo na divanu u Zagrebu, odgovorio je kako je tema „O Bunjevcima” skinuta. Uostalom, mi tu temu ni ne pokrećemo, mi znamo ko smo, al ne i drugi. Stav lidera iz Demokratske stranke bio je da su Bunjevci i Hrvati isto. Aktuelnoj vlasti ne možem ništa osporit, izveli su državu iz bankrota, Srbija ima priznat status, al se pitanje Bunjevaca i dalje meće sa strane. Dobijemo ono što dobijemo, dobro je to, al i dalje nismo ravnopravni, pogotovo kad se pogleda šta hrvatska zajednica dobije od Srbije. Brezrezervnu podršku smo imali jedino od prijašenjeg pridsidnika Tomislava Nikolića. Trenutno se o ovoj temi ćuti, dal zbog naše braće Srba koji žive, el priživljavaje u Hrvatskoj, ostaje da se čeka drugo vrime. To vrime virovatno neću dočekat, al se nadam da oće nova generacija Bunjevaca. Imamo sad konačno snažne institucije, a da smo ih imali ranije, virujem da bi situacija bila bolja po nas – naglasio je Babić na kraju divana.

N. S.

FOTOGRAFIJE

Na mejl adresu Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine stigo zabrinjavajuć mejl

Pokrenut postupak i u MUP-u

Na zvaničnu mejl-adresu Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine stigo je zabrinjavajuć mejl, nimalo prijatne sadržine.

– Dobili smo tekst koji je u svakom slučaju vrlo uznemiravajuć i koji je svojevrsna sofisticirana pritnja, s opisom oni koji su obišeni, ubijeni, koji se smatraje izdajnicima. Mejl je poslat iz Hrvatske, sa jednog profila koji navodno nije aktivan od 2016. godine – obavištava dr Suzana Kujundžić Ostojić, pridsidnica NSBNM, pa nastavlja:

– Ko pridsidnica Savita sam osićala dužnost kako bi to tribalo prijavit Ministarstvu unutrašnji poslova, što je i urađeno.

Uz konstataciju kako joj je žao što je došlo do ovaki stvari, pridsidinica Savita dodaje i kako je ranije bilo pojedinačni pritnji, a mejl poslat na adresu Savita tumači ko pritnju upućenu svima.

– Nadam se da će se tenzije spuštit, sa naše strane nisu bile ni dizane. One nisu dobre, ne bi bilo dobro kad bi se nastavile, al ni mi ne odustajemo od pridloga da bunjevački bude u Subotici uveden ko četvrti službeni jezik. Ako ovaki stvari nije bilo kad su uvođeni mađarski i hrvatski jezik u službenu upotribu, onda ne smi i ne mož bit ni kad je u pitanju bunjevački.

Bunjevački – četvrti službeni jezik u Subotici

│ Izvor: BMC │ Ponediljak, 08.03.2021. │

Pridstavnici Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine su, kroz konferenciju za novinare, u ponediljak, 8. marta, divanili o značaju odluke Skupštine Subotice kojom se pokreću procedure koje će za krajnji cilj imat uvođenje bunjevačkog jezika u službenu upotribu u Subotici.

Podsitićemo, rič je o inicijativi NSBNM, koja je potom pritočena u pridlog Stevana Bakića, gradonačelnika Subotice, te podržana od većine varoški odbornika na sedmoj sidnici Skupštine Subotice, održanoj 4. marta.

Izražavajuć zafalnost gradonačelniku Subotice, te ciloj Skupštini koja je ubedljivo glasala za pridlog, dr Suzana Kujundžić Ostojić, pridsidnica NSBNM, je istakla kako je, bar ona lično, imala osićaj kako je taj čin na niki način vraćanje duga Bunjevcima koji su Suboticu u velikoj miri i gradili i koji su prija stotinjak godina bili većinsko stanovništvo.

– Bunjevci su utkali svoju kulturu, tradiciju, maternji jezik, sve ono što nas čini posebnim u Suboticu. Na ovaj trenutak smo čekali dugo. Prija dvi nedilje smo proslavili 18 godina postojanja Savita, a 15 godina smo radili na standardizaciji jezika. Korišćenje jezika nas je dovelo da shvatimo kako mora postojat jedan modifikovan način kojim se obraćamo svojim čitaocima, slušaocima, kroz razvoj medija, ko i za pisanje udžbenika. Jel, bunjevački se, prvo ko govor, a posli ko jezik, u škulama uči već 15 godina. Sve su to razlozi koji su vodili ka standardizaciji jezika, a osim tog smo radili i terensko istraživanje jezika, kroz „Ričnik“ izdat od Matice srpske... Uradili smo gramatički i pravopisni priručnik, čekamo uskoro i prošireno, akademsko izdanje. Sad smo ponosni, srićni i zadovoljni, jel smo konačno dobrodošli u Subotici, ravnopravni sa svima. Otvara se novo poglavlje za našu zajednicu!

Veljko Vojnić, podpridsidnik NSBNM, te pridsidnik Odbora za službenu upotribu jezika i pisma u Savitu, podvuko je kako je ovo pokazatelj čvrstog stava Srbije po ovom pitanju.

– Na ovaj način su Republika Srbija i Grad Subotica pokazali kako čvrsto stoje iza Univerzalne povelje od ljudskim pravima iz 1948. godine, iza Međunarodnog zakona od ljudskim pravima, te kako se poštivaje Ustav i zakoni Republike Srbije. Svako ko se ovom protivi, u stvari se suprotstavlja i ovim dokumentima koji su garant civilizacijskog napritka naše zajednice, onog što je stremljenje cile civilizacije, a to je kako veliki i moćni štite slabije, nejake i obespravljene.

Odluku pozdravlja i Mirko Bajić, takođe podpridsidnik NSBNM, i naglašava kako je sad konačno jasno – Bunjevci su autohtona nacionalna manjina u Srbiji.

– Bunjevci imaje svoje ime, nacionalni status, kulturu, tradiciju i svoj jezik. Podsitiću, na bunjevačkom se u ovoj varoši divanilo zdravo odavno, a divani se i danas. Što se tiče oni koji ovu odluku kritikuju, triba znat kako u Subotici Hrvati pravo na službenu upotribu jezika imaje već 18 godina i kako to pravo koriste u punom kapacitetu. Dobili su ga po istom principu pozitivne diskriminacije, jel, ako ćemo gledat poslidnji popis, ni nji nema 10% u Subotici. Hrvata je u Subotici 9,98%, a kako je naši 9,57% manje od 10%, tako je i ovo manje. Njevo pravo nismo nikad osporavali. Kad je taka odluka donošena i ja sam bio odbornik i glaso sam, jel smatram kako svako ima pravo koristit svoj maternji jezik – kazo je Bajić i dodo:

– Po ko zna koji put je odbijena naša javno pružena ruka saradnje, jel bi nabolje bilo kad bi se svi pomagali međusobno, u cilju kako bi bolje živili i zajedno se razvijali.

Divaneć o odlukama Skupštine Subotice od 4. marta Branko Pokornić, pridsidnik Izvršnog odbora NSBNM, ističe kako su one istorijske.

– Za nas Bunjevce je značajno što smo u ovoj varoši konačno dobili pravo koristit i zvanično naš maternji, bunjevački jezik. Više se niko neće smijat, ni nama, ni našoj dici, a često smo puta tako i prolazili. Prid nama je još velik i odgovoran poso, kako po pitanju obrazovanja, kulture, običaja, tradicije, jezika, al smo dobili i velik podstrek. Jel, moramo, koliko je god to moguće, zaustavit dalju asimilaciju Bunjevaca i oduzimanje naši kulturni dobara i prisvajanje istorijski činjenica.

Video prilog: BMC

Fotografije