narodna_knjizevnost

   Narodna – usmena književnost nastajala je vikovima. Kaki darovit pojedinac ispivo bi pismu el ispričo priču, pa bi je posli drugi naučili, pivali el divanili i usput dodavali štogod svoje, pa bi je jel još poboljšali jel pokvarili. U njoj su ispivane –ispričane- i sačuvane sve muke, nedaće i sriće, koje su se na tom putu života i vrimena nalazile prid svitom. Zato nije čudno da se za narodnu književost kaže da je ona oblik kolektivnog pamćenja jednog naroda. Po ovim osobinama bunjevačka književnost ništa se ne razlikuje od bilo koje druge. Ona čuva sićanja na njevu kadgodašnju domovinu, na junačku i srčanu borbu s Turcima, čuvanje Krajine…

Prije svega, narodna bunjevačka književnost dili se na: lirsku – pisme i epsku – pisme, pripovitke, poslovice, zagonetke….

Svest o vridnosti usmenog stvaralaštva kod Bunjevaca javila se dosta rano. Tako da se na prve tragove sakupljačkog rada nailazi već 1869. godine u Bunjevačko šokačkom kalendaru (urednik Ambrozije Šarčević). Zatim, od 1873 – 1876. godine u Bunjevačko –šokačkoj vili izlazi oko trideset kraljički pisama. Prava riznica narodni pripovidaka i pisama je i Subotička Danica. Štampane su u svakom godištu, počev od 1884. pa do 1946. godine. Jedan od najčešće potpisanih sakupljača bijo je I. Jablanović, što je bijo pseudonim Ivana Prćića.

Blaško Rajić, bijo je prvi njezin sakupljač, ali i poštovalac. Svojim sakupljačkim radom on je tijo da spasi taj prilipi biser umetnosti u nas od zaborava i propadanja.

Pišući “Uvodnu riječ” za svoju knjigu ” Narodno blago”(1923. Subotica), sakupljeni narodni bunjevački pisama, evo kako i je opiso: “Malo u kojoj nećeš naći, ako je balada, čistu baladsku pravednost, gdje grijeh pokaran biva a dobrota naplaćena. U jednostavnosti ovih pjesama nalazi čovjek tolike nježnosti, finoće, iz njih čuje živi jauk naroda, u njima zvuči srebrni glas narodnog ponosa, u njima bujaju čelik – mišice narodne snage, u njima nalazi čovjek pravi kroj milih naših narodnih običaja, tako da su one po komad narodne povijesti i slike narodne kulture otaca naših.”1 Drugo izdanje ova knjiga doživila je 1923. godine, pod istim nazivom, ali proširenim sadržajom.

Nekoliko godina kasnije Milivoj V. Knežević takođe je pisao o našoj narodnoj književnosti. Izdao je knjigu pod nazivim “Bunjevačke narodne pesme” (1930. godine u Subotici). On u knjigi opisuje i kao narodne pisme priznaje samo karaljičke i svativske tj. groktalice. Dok ostale nije ni pomenijo.

Ive Prćić je počeo sa sakupljanjem narodne književnosti vrlo rano. Već sa svoji 16 godina on je bijo kazivač groktalica Blašku Rajiću (u knjigi iz 1910. godine). Sakupljenu građu objavljivao je godinama i u Danici, di je dugo godina i urednik bijo. Zahvaljujući njemu velik deo narodne bunjevačke poezije i proze ostao je zabilužen i sačuvan. “Kada je donekle završio svoj sakupljački rad, počeo je zapisane pjesme razvrstavati po ciklusima.”2 Ta podila nije najbolja i ima svoji manjkavosti, ali je za sad najpotpunija koju imamo. Nju je Ivan Prćić naveo u svojoj knjigi “Bunjevačke narodne pisme” (1939. Subotica). Dileći usmenu narodnu bunjevačku poeziju na VI grupa:

I pobožne – lirske
II dičije – lirske
III korizmene – lirske, običajne – obredne, starovinjske
IV kraljičke – lirske, običajne – obredne, starovinjske
V svatovske – lirske, običajne
VI groktalice – epsko – lirske, starovinjske

Ovoj podili dodao je : bećarac, šaranac, šalajdan, ali u svojoj drugoj knjigi pod nazivom “Bunjevačke narodne pisme” (1971. godine, Subotica ) koja je izašla posthumno i koju za štampu nije priredijo on. Zato se ona često iz tog stručnog aspekta podile poezije osporava ili uzima sa zadrškom.

Geza Kikić smatra da u lirske narodne pisme triba ubrojat i one koje se pivaju nad otvorenim grobom pokojnika ili ti “prašćalice.” Njih piva kantor, unoseći podatke pokojnika, te od koga se on oprašta – misli se na članove uže porodice. Sekulić u svojoj knjigi “Bački Bunjevci i Šokci” (1989. godina Zagreb), ovo osporava, zato što se radi o pismama koje su se pivale za novce i bile su naručene. Ali smatra da pisme koje su pivane oko mrtvaca, mogu da se ubroje u narodne. U njima se žali i nabraja šta je sve pokojnik uradijo, koje je vrline imo, al znali su se kazati i njegovi propusti. Ove pisme nije, koliko je poznato, niko bilužijo. Tako da je nešto više o njima za sad teško kazati. Sekulić, takođe, skreće pažnju na deseteračku pismu koja je svake godine bila štampana u Subotičkoj Danici, pod nazivom Stogodišnji gatalac. No, i ona bi mogla podpasti pod kritiku, jel nije izvorno narodna i takođe se radi po narudžbi.

Narodni pripovidaka kod Bunjevaca ima puno, digod oko 1.0000. Nji je nakompletnije zabilužijo Balind Vujkov. Dok su narodne umotvorine sakupljli: Ambrozije Šarčević, Blaško Rajić, Ive Prćić, Marko Pejić, Grgo Bačlija…

Kazivači narodni pisama, njevu važnost najbolje je objasnijo Vuk Karadžić, kad je kazo da dobar kazivač pismu još popravi a rđav i dobru pokvari. Najčešće se kao kazivač, i to dobar, javljao slipi Stipe. Zabiluženo je da je bijo kantor faranjevačke crkve u Subotici. On je ispivo ” Ženidba Vidak kapetana”, jednu od najlipši i istorijski najvridniju groktalicu. Česta kazivačica je bila i Teza Crnković iz Subotice. U svojim mladim godinama i Ive Prćić je bijo kazivač i to uglavnom groktalica.

Literatura:

1. Raić, Blaž: Narodno blago : zbirka narodnih pjesama i poslovica. I Knjiga – Svatovske pjesme, Subotica, 1923

2. Prćić, Ive, Bunjevačke narodne pisme, Subotica, 1971. godine,

Zahvaljujem se: Ivanu Vojniću Kortmišu i Kati Kuntić na pomoći oko nabavke literature, te na stručnim i dobronamirnim savetima.

__________________________________________________________
1 Raić, Blaž: Narodno blago : zbirka narodnih pjesama i poslovica. I Knjiga – Svatovske pjesme, 1923. (strana 3)
2 Prćić, Ive, Bunjevačke narodne pisme, Subotica, 1971. (strana 234)

Autor: mr Suzana Kujundžić – Ostojić