IN MEMORIAM - EMILIJA MATIJEVIĆ MARJANOV (1949-2026)
IN MEMORIAM
EMILIJA MATIJEVIĆ MARJANOV (1949-2026)
Sa tugom i dubokim poštivanjom opraštamo se od Emilije Matijević Marjanov, koja je preminila u nedilju, na praznik Duhova, ostavljajuć za sobom neizbrisiv trag u svojoj porodici, med prijateljima i u bunjevačkoj zajednici kojoj je posvetila velik dio svojeg života.
Rođena 1949. godine, Emilija je poticala iz ugledne bunjevačke porodice. Bila je unuka dr Stipana Matijević, a posebno misto u njezinom životu imala je njezina tetka Mara Malagurska, kod koje je još ko cura provodila tušta lita. Upravo u tom porodičnom okruženju, prožetom ljubavlju prema tradiciji, jeziku i identitetu, oblikovana je njezina snažna privrženost bunjevačkom narodu.
Tokom cilog života Emilija Matijević Marjanov bila je velik borac za svoj bunjevački narod. Nije tražila priznanja nit se namićala, al je uvik bila tu kad je tribalo pomoć, podržat i stat nuz ono što je smatrala važnim za očuvanje i unapriđenje bunjevačke zajednice. S iskrenom virom u značaj zajedništva i kulture, podržavala je svaku aktivnost koja je doprinosila jačanju bunjevačkog identiteta i očuvanju nasliđa pridaka.
Kad je juna 1994. godine pokrenuta inicijativa za reosnivanje Bunjevačke matice, Emilija je, ko ugledan član bunjevačke zajednice, pozvana u Inicijativni odbor za pripravljanje zasidanja Osnivačke skupštine. Svojim ugledom, odgovornošću i posvećenošću dala je značajan doprinos tom istorijskom trenutku, kad je doneta odluka o reosnivanju Bunjevačke matice – ustanove koja je jedan od stubova kulturnog i nacionalnog života Bunjevaca.
Ipak, iznad svega, Emilija je bila čovik topline i ljubavi. Požrtvovana majka, virna supruga, brižna sestra i nižna baka, svoj dom i porodicu nosila je u srcu ko najveću vridnost. Njezina dobrota, mirnoća i dostojanstvo ostaju u trajnom sićanju sviju koji su imali privilegiju poznavat je.
Njezin odlazak pridstavlja velik gubitak, al uspomina na Emiliju Matijević Marjanov nastaviće živit kroz dila koja je podržavala, kroz porodicu koju je volila i kroz zajednicu kojoj je nesebično pripadala.
Nek joj je vična slava i fala!
IN MEMORIAM - STEVAN BEŠLIĆ (1955-2026)
IN MEMORIAM
Stevan Bešlić (1955–2026)
Opraštamo se od Stevana Bešlića (1955–2026) dugogodišnjeg aktiviste u bunjevačkoj zajednici, prija svega u Bajmaku.
Rođen je 22. septembra 1955. godine u Bajmaku, u siromašnoj seljačkoj familiji od oca Antuna i majke Verice. Odrasto je sa sestrom, mladost mu nije bila brezbrižna i laka jel je rano izgubio oca, pa je briga o familiji pala na mater.
Osnovu škulu je završio u Bajmaku, a zanat elektro-montera u MEŠC-u u Subatici. Po odsluženju vojnog roka, zapošljava se u „Javnom skladištu”, a potom u „Dinamotransu”, na kraju u „Fidelinki” u Subatici.
Aktivno je učestvovo u radu bunjevačke nacionalne zajednice, bio je i član Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine u drugom sazivu, od 2010. do 2014. godine, a pogotovo u radu Bunjevačkog kulturnog centra „Bajmak”, gotovo dvadest godina.
U periodu od 2021. do 2022. godine bio je i pridsidnik BKC „Bajmak”. Nuz to je bio aktivan član u radu Savita MZ „Bajmak”.
Preminio je 23. maja u 71. godini života.
Nek mu je vična slava!
KUD „ALEKSANDROVO“ PRIKAZO BUNJEVAČKI NARODNI OBIČAJ „KRALJICE NA DOVE“
│ Nedilja, 24. maj 2026. godine │
I ove godine KUD „Aleksandrovo“ uz podršku Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine je u subatu, 23. maja na Verušiću na salašu Pere Lulića prikazo bunjevački običaj na „Kraljice na Dove“. Običaj su izveli dica KUD „Aleksandrovo“ iz Subatice. Običaj je izvedan kako se to kadgod održavalo al u uslovima savrimenog vrimena. Kraljice su bile obučene u bili šling sa kraljičkim kapa na glavi i bosi nogu i pivale su kraljičke pisme.
Običaji za Dove
Kadgod su se Dove slavile tri dana. Običaj „Kraljica” se spominje još u pridkrišćanskom vrimenu, jel se tako obilužavalo buđenje prolića. Pripivi u pismama koje pivaje Kraljice je „Ljeljo”, to je ime kadgodašnje boginje prolića. Kraljice su oma posli Uskrsa počele pivat, a učila ji žena koja je u mladosti bila isto Kraljica.
Kraljički pisama ima zdravo tušta al je malo zapisani a koje nisu zapisane više se i ne znaju. Kraljice su dobro morale uvižbat pisme da se ne zbunu dok pivaje. Kraljice su kadgod bile obučene u bili šling, suknju, keceljac, košulju, mider a oko struka igrač koji se vezo na velik kukalj. Na glavi su i male krune našarane cvićom i pantljikama. Naprid je bilo malo ogledalce a priko njeg đerdan. Kadgod su kraljice išle bose, a kasnije su oblačile crne cipele.
Kraljice su bile cure od 13 do 16 godina u grupi od 8 cura, a ima kad je bilo i dva momčića obučeni ko čobani i nosili su batine pazeć da kogod ne napadne kraljice. Kraljice ako ji je bilo više dogovore se ko će kojim šorom ić.
Jedna od kraljički pisama je i pisma „Mi selu iđemo“:
Mi selu iđemo, Ljeljo
Selo od nas biži, Ljeljo
A što od nas biži, Ljeljo
Mi mu ne iđemo, Ljeljo
Da ga porobimo, Ljeljo
Već mu mi iđemo, Ljeljo
Da ga veselimo, Ljeljo
Kad dođu prid kuću uvate se po dvi s bilim maramama i pivaje. Kad završe domaćin im da kaki poklon, jaja, divenice el malo novaca.
Kad završe pivanje odu kod glavne Kraljice tamo večeraje obično kajgane od dobiveni jaja što njim domaćica ispeče. Posli večere poklone podile, pa se raziđu svojim kućama prije mraka. Kadgod su kraljice išle pivat i na drugi dan Dova.
Na Dove ima običaj da se kuće zakite sa zovom, ulazna vrata, kapija. Svaka kuća ima simbol Dova.
„Sedam darova Duha svetog”
- Mudrost – dar donošnja dobri odluka vezani za život.
- Razum – sposobnost razboritog (logičnog, kritičkog) rasuđivanja.
- Savest – privaćanje svi dobri savita od oni koji su nam poslati.
- Jakost – dar po kom možmo ostat dostojni vire.
- Znanje – dar prihvaćanja istine i napritka.
- Pobožnost – dar obraćenja Bogu s poštivanjem.
- Stra – dar prihvaćanja Božijeg suda.
T. B.
.
Strana 2 od 5
