Saopštenje UG „Bunjevačko kolo” Sombor na aktuelna dešavanja

 │ Izvor: UG „Bunjevačko kolo” Sombor │ Ponediljak, 22.03.2021. │

Povodom poslednjih istupa G-dina Žigmanova po pitanju bunjevačkog jezika, UG Bunjevačko Kolo - Sombor nakon sidnice pridsidništva javnosti saopštava sledeće:

Nakon proglašenja bunjevačkog jezika službenim jednim od 4 službena jezika u Subatici, G-din Žigmanov neargumentovano počinje polemiku o postojanju bunjevačkog jezika, zarad sitnih dnevnopolitičkih poena i koristi.

Mi, Bunjevci iz UG Bunjevačko Kolo - Sombor, kao legitimni pridstavnici Bunjevaca s ovog područja poručivamo sledeće:

G-din Žigmanov nema nikakve potribe nipodaštavati istoriju, tradiciju, kulturu, jezik i nesumnjivu konstitutivnost i državotvornost nas Bunjevaca. Time ne čini nikakav ustupak ili korist Hrvatskom narodu, a ni stranci kojoj je pridsidnik, nego baš, naprotiv.

Poznavanje istorije je izuzetno bitno u današnjem trenutku. Prećutkivanje određenih činjenica nikad nikom dobro nije donelo. S druge strane, mi danas na početku treće decenije dvadesetprvog vika ne možmo vratit točak istorije unatrag, niti možmo odgovarat za ono što je bivalo osamdeset do sto godina prija, kada je došlo do podila, asimilacija i ostalih istorijskih procesa, koje mi ne poričemo, ali takođe nikog ni ne osuđujemo nit tražimo reviziju. Mi samo ištemo da se poštuje naša volja i naša Ustavom zagarantovana prava na slobodno nacionalno opredeljenje. Virujemo da nećemo bit primorani da zaštitu ovih ustavom zagarantovanih prava tražimo pravnim putem, te upozoravamo G-dina Žigmanova da ubuduuće vodi računa o ovome, jer to nije stav većine pripadnika Hrvatskog naroda u Vojvodini, bar ne u Somboru.

Mi u Somboru, kako naši sugrađani Hrvati, tako i mi Bunjevci, poštivamo   međusobno nacionalna osećanja i pripadnost. Ne očekivamo jedni od drugih da će bilo ko pogazit ono što su nas naše Dide i Majke učile, zarad sitnog političkog ćara. Jer naše su Dide razgovarale i poštivale se i prija osamdeset godina i rešavali probleme divanom a ne preprucavanjima kao što to čini Žigmanov. O tom postoje i istorijski zapisi.

Pozivamo G-dina Žigmanova kao i DSHV na čijem je čelu, da se okane nipodaštavanja nacionalnih osećanja nas Bunjevaca i da, u skladu s Ustavom Republike Srbije,naročito članovima 21 i 47, prestane s negativnom kampanjom prema nama Bunjevcima. Umisto toga, nudimo međusobno poštivanje i saradnju. Za početak, triba krenit od pozitivnih primera koji definitivno već dugo postoje u Somboru, a koje sada nećemo navodit pojedinačno jer Somborci to dobro znadu. Ovakva praksa ide na korist i jednom i drugom narodu, a sve drugo je samo lična korist pojedinaca „profesionalaca po naciji“.

Naredba iz 1945. godine i danas se reflektuje na Bunjevce

│ Izor: BMC │ Četvrtak, 18.03.2021. │

U vrime kad su u medijima izraženi divani o pitanju Bunjevaca i bunjevačkog jezika, ne mož se zaobać ni još jedan važan događaj iz ne tako daleke prošlosti, a koji se, i danas, itekako reflektuje na dešavanja u i oko bunjevačke zajednice.

Naravno, rič je o Dekretu iz 1945. godine, o Naredbi kojom su Bunjevci „ukinuti”. U okviru divana o svim nevoljama koje su snašle Bunjevce podsitićemo se teksta iz „Bunjevački novina” u kojem Nikola Babić, prvi pridsidnik Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine divani o pomenutom dokumentu.

U prilogu objavljivamo i dokumentaciju iz Istorijskog arhiva u Subotici koja je vezana za pomenutu Naredbu.

Odluka brez opravdanja

Pitanje Dekreta iz 1945. godine i danas muči Nikolu Babića, prvog pridsidnika Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine. Dekret je posto aktuelan na Elektorskoj skupštini, odnosno, onda je posto poznat većini, a od 2003. godine do danas borba za njegovo proglašenje ništavnim i aktom asimilacije i dalje traje.

– Zafaljujuć istoričaru Radetu Šumonji, koji je bio i direktor Istorijskog arhiva u Somboru, otvoreno je ovo pitanje. On je poznavo nas Bunjevce i došo je do ovog dokumenta i svega što je bilo nuz njega. Ko vrsni istoričar dobro je ocinio važnost dokumenta, te ga je proslidio Đuri Bošnjaku, smatrajuć da on, ko pridsidnik „Bunjevačkog kola” iz Sombora i član ostali bunjevački udruženja, mož imat koristi od tog. Tako je i bilo – sića se Nikola Babić.

Zapanjeni sadržinom Dekreta

Bilo je to vrime prid Elektorsku skupštinu, pa je Đuro Bošnjak i pridložio da se ta tema nađe prid Bunjevcima 23. februara 2003. godine.

– Tema je uvršćena u dnevni red i Bošnjak je pročito Dekret u cilosti. Svi smo bil iznenađeni, zapanjeni sadržajom i saznanjom šta se sve Bunjevcima desilo. Zapanjilo nas je i to što su pojedinci morali znat za tako štogod, al da bunjevačka javnost to nije znala. Niko to nikad nije saopštio, niko o tom nije divanio. Bošnjak je tražio nek se članovi Elektorske skupštine izjasne o temi aklamacijom, kako je kazo „Od danas za nas Bunjevce ovo više ne važi”, što je izazvalo oduševljenje, zadovoljstvo i tako je jednoglasno prihvaćeno. Od onda se u našoj javnosti, posebno med Bunjevcima, o ovoj temi divani.

Babiću, koji je tisno sarađivo sa starijim Bunjevcima, bilo je čudno da nikad nije čuo za postojanje ovakog dokumenta.

– Tim činom je nama, Bunjevcima, oduzet identitet, jednostavno je kogod odlučio da više ne postojimo. I sve je urađeno vrlo brzo, odluku su iz Glavnog narodno-oslobodilačkog odbora proslidili na druge nivoe, a iz sreski odbora su već do kraja juna slali odgovore nek se naredba sprovodi i nek se Bunjevci više ne mogu izjašnjavat svojim imenom, već samo po odluki Glavnog odbora.

Babić se prvo obratio Nevenki Bašić Palković koja je u roku od dan-dva i u Istorijskom arhivu u Subotici pronašla odluku. Ona je ubilužila i broj pod kojim se on vodi, bilo je to važno da ovaki dokument „ne poide mrak”. Babić nije naišo na razumivanje ni kod Marka Peića kojem se oma obratio.

– Sa čika Markom sam imo dugu i dobru saradnju, utico je na mene, i danas ga cinim i poštivam. Al, kad sam očo kod njega s Dekretom samo je kazo da to ostavim, nije želio o tom divanit. Bio sam uporan, mislio sam kako sam ga tog dana zateko „na krivoj nogi”, pa sam posli nikog vrimena opet kroz razgovor spomenio i ovu temu. I, opet je bio izričit kako neće divanit o tom. Niko nije imo pravi odgovor zašto je to bilo tako, al je na tom ostalo. Nuz sve uvažavanje, bilo je i drugi tema oko koji se nismo slagali, prija svega oko formiranja Savita. Za mene je bilo važno da imamo jednu instituciju koja će sarađivat s državnim organima, dok je on smatro kako sve triba bit grupisano oko Bunjevačke matice.

Bunjevci bili dio Odbora

Babiću nikako nije bilo jasno kako je kogod mogo „aminovat” odluku da se poništi jedan narod, a tek su kasnija saznanja bila iznenađujuća.

– Uvik me je mučilo kako nije bilo reakcije od naši Bunjevaca koji su i bili nosioci u narodno-oslobodilačkoj borbi. Teško sam dolazio do podataka, a pojava elektronski medija je dosta pomogla. Naišo sam na jedan komentar iz DSHV-a u kojem se pita zašto se mi Bunjevci bunimo protiv Dekreta, kad su ga Bunjevci i doneli.

Babić se latio posla, a nuz tekst u „Subotičkim novinama” stigo je i do imena Bunjevaca koji su bili u Glavnom narodno-oslobodilačkom odboru.

– Podpridsidnik Odbora bio je Lajčo Jaramazović, koji je prvo bio pri Hrvatskoj seljačkoj stranki, pa je posli aktivno učestvovo u formiranju nove vlasti. U Odboru su bili Blaško Rajić, Alojzije Mihaljčević, pravnik, Matija Evetović, general i narodni heroj Đuro Dulić, advokat Grgo Skenderović, inače i član HSS-a, Grgo Lulić, član Komunističke partije, Ivan Vuković, advokat el profesor iz Bača. Tu su oni koji su „aminovali” odluku Odbora koja je doneta na kakom drugom nivou. Dugo sam razmišljo o ovoj temi, u kakom su se položaju našli naši ugledni Bunjevci da su dozvolili da se jednim aktom bunjevačko ime izbriše.

Nema opravdanja

Kako kaže Babić, opravdanja nema, brez obzira na okolnosti koje su onda bile aktuelne.

– Sićamo se malo i pedeseti godina, bilo je poznata strahovlada tadašnje Komunističke partije i lidera. Ko je, i da je tio, mogo kazat „ne”? Znao sam lično Đuru Dulića, bio je škulski drug mojeg oca. On je bio revnosan član partije, stalno je bio aktivan, u ratu i posli njega i ne virujem da je bio u situaciji protivit se. To nije uradio ni Blaško Rajić oko kojeg ima dosta kontraverzi. Jaramazović je rano ušo u sukob, nije se slago s kolektivizacijom, pa je iz Odbora i izašo. Mihaljčević je ko mlad pravnik oma prišo u Novi Sad di je izabran za sudiju i pridavača u škuli. O stavu Evetovića o Bunjevcima vidilo se iz njegovog činjenja u prohrvatskom stavu, a prizime Skenderović se uglavnom provlači kroz prohrvatske aktivnosti. To je, jednostavno, tako bilo i nama i dalje pridstoji velika borba. Ostali smo brez imena, institucija, udruženja, brez intelektualaca, brez imanja. Našem uglednom svitu je sve konfiskovano, metnuti su pod sramotu, ko kulaci...

Taki period ostavio je dubok trag na bunjevačku zajednicu, a čini se kako Bunjevci već vikovima služe ko „roba za potkusurivanje”.

– Ni država koju smo stvarali 1918. godine nam nije tušta pomogla. Kad je bilo pitanje o statusu bunjevačkog u škulama, tadašnji podpridsidnik Vlade Vesnić, koji je primio Vranju Sudarevića i saradnike, kazo je da nas ne priznaje i optužio da šurujemo s Mađarima. Iskoristila je to druga strana, ubacivani su intelektualci, pogotovo u Subotici i Somboru. Postali smo lak plen, ne samo za Glavni narodno-oslobodilački odbor i Đilasovu komisiju, neg i za sve one koji su kroz slabljenje Bunjevaca tili ojačat svoj identitet. Bunjevci su imali kulturu, tradiciju, običaje kake nije svako imo i to je bestidno oduzimano i svojatano.

Institucije važne

Babića i saradnike samo je uglavnom sačeko sličan stav kad su pokušali pokrećat inicijative da se o Dekretu zvanično oglase državni organi, brez obzira na to ko je bio u tom momentu na čelu države koja je, izmed ostalog, i menjala ime.

– Bio sam kod Čanka u vrime kad je bio pridsidnik Skupštine Vojvodine, nije bilo razumivanja. Sićamo se i proslave 100 godina Dužijance kad je Pajtić kazo „Hvala Bogu da Hrvati imaju svoju dužijancu”. Koštunica nas je uvažavo, u njegovo vrime smo dobili nacionalne simbole, a kad sam ga jednom prilikom pito nek mi kaže šta je bilo na divanu u Zagrebu, odgovorio je kako je tema „O Bunjevcima” skinuta. Uostalom, mi tu temu ni ne pokrećemo, mi znamo ko smo, al ne i drugi. Stav lidera iz Demokratske stranke bio je da su Bunjevci i Hrvati isto. Aktuelnoj vlasti ne možem ništa osporit, izveli su državu iz bankrota, Srbija ima priznat status, al se pitanje Bunjevaca i dalje meće sa strane. Dobijemo ono što dobijemo, dobro je to, al i dalje nismo ravnopravni, pogotovo kad se pogleda šta hrvatska zajednica dobije od Srbije. Brezrezervnu podršku smo imali jedino od prijašenjeg pridsidnika Tomislava Nikolića. Trenutno se o ovoj temi ćuti, dal zbog naše braće Srba koji žive, el priživljavaje u Hrvatskoj, ostaje da se čeka drugo vrime. To vrime virovatno neću dočekat, al se nadam da oće nova generacija Bunjevaca. Imamo sad konačno snažne institucije, a da smo ih imali ranije, virujem da bi situacija bila bolja po nas – naglasio je Babić na kraju divana.

N. S.

FOTOGRAFIJE

Konferencija za štampu Saveza bačkih Bunjevaca

 │ Izvor: BMC │ Utorak, 16.03.2021. │

Procedura koja je u toku, a koja za cilj ima uvođenje bunjevačkog jezika kao službenog na teritoriji Grada Subotice, bila je tema konferencije za medije u Savezu bačkih Bunjevaca. U SBB-u su zafalni odbornicima u Skupštini Subotice, gradonačelniku Bakiću i pridsidniku Skupštine dr Pastoru, ali su zabrinuti zbog svega onoga što se desilo nakon Skupštine Subotice na kojoj je procedura pokrenuta.

Reakcije pridstavnika hrvatske nacionalne manjine su, kako kaže Mirko Bajić, pridsidnik Saveza bačkih Bunjevaca, „vrhunski oblik licemerja i nepoštovanje ljudski i manjinski prava“.

– Zapanjeni smo podrškom zvanični institucija Republike Hrvatske takvim stavovima u kojim se otvoreno Bunjevci u Srbiji smatraju Hrvatima – podvlači Bajić i naglašava:

– Bunjevci su autohtona nacionalna manjina u Republiki Srbiji, po istim Ustavnim i Zakonskim pravima kao i sve druge nacionalne manjine, pa i hrvatske nacionalne manjine. Bunjevci imaju svoj nacionalni savit, imaju svoju kulturu, tradiciju i svoj jezik.

Divaneć na konferenciji Bajić je naveo da je lokalna samouprava imala obavezu da bunjevački jezik uvede u službenu upotribu u svim naseljenim mistima u kojima ima više od 15% izjašnjeni Bunjevaca po poslidnjem popisu, a takvi je, prema poslidnjem popisu šest. Ta obaveza nije sprovedena dvi godine, pa su Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine i Savez bačkih Bunjevaca, tražili, pa i zvanično uputili inicijativu, da se ova obaveza sprovede.

– Na tu inicijativu Nacionalnog savita, stav Skupštine Subotice je da se bunjevačkoj nacionalnoj manjini uvede službeni jezik na teritoriji cilog grada, po principu pozitivne diskriminacije, kao što je, po istom principu, uveden i hrvatskoj nacionalnoj manjini (za takvu odluku glasalo je 58 od 60 odbornika – protiv su bili samo dva odbornika DSHV-a). Po poslidnjem popisu Bunjevaca u Subotici živi 9,57%, a Hrvata 9,98%. Hrvati službeni jezik koriste u Subotici u punom kapacitetu na teritoriji cilog grada, po istom principu pozitivne diskriminacije (Hrvata, isto ko i Bunjevaca, više od 15% ima samo u šest naseljeni mista u gradu), i niko im to pravo ne osporava, niti im se uvođenjem bunjevačkog jezika u službenu upotribu to pravo umanjuje po bilo kom osnovu.

Sa druge strane reakcije koje stižu od pridstavnike hrvatske zajednice potvrđuju da se narušavaju prava Bunjevaca.

– Stavovima koje iznose, pridstavnici Hrvata jasno tvrde da su Bunjevci u stvari Hrvati. Time se direktno krše ustavna prava, ko i ljudska i manjinska prava svi građana Republike Srbije koji se izjašnjavaju ko Bunjevci i koji imaju ustavno i zakonsko pravo na status nacionalne manjine u Republiki Srbiji, sa svim elementima koji taj status definišu – identitet, kultura, tradicionalno nasliđe i jezik.

Na kraju Bajić i ističe da je ovo samo jedan od primera koji potvrđuju istrajnu odluku pridstavnika bunjevačke zajednice da se Dekret iz 1945. godine proglasi ništavnim.

– Reakcija pridstavnika Hrvata u Srbiji, i podrška iz Hrvatske takvim stavovima, samo potvrđuje da se Naredba iz 1945. godine, kojom se svi Bunjevci imaju smatrati Hrvatima bez obzira na ličnu izjavu, mora konačno proglasiti aktom asimilacije i Bunjevcima da se vrati sve oduzeto primenom te naredbe.

Video prilog: BMC