knjizevnost

 

knjige   Bunjevačka književnost dilila je sudbinu svojeg naroda. Tešku, često zapostavljenu, pa čak i od svojih pripadnika. Kako je pitanje dolaska Bunjevaca u Bačku, njihovo ime el poriklo, pripadalo više političkom pitanju nego istoriji, taj dio je više nego istaživan. Što opet ne znači, da je ova tema zbog tog potpuno iscrpljena i da čak i danas ne postoje oprična mišljenja oko nje.

   Dok je sa druge strane Bunjevačka književnost nedovoljno istražena, analizirana i osvitljena. Čak ne postoji ni njezina preciznija periodizacija. Ona je ko dio umitnosti, daleko manje atraktivna za političke rasprave, ostavljena po starani, bolje kasti u mraku svog nastajanja i postojanja. I danas je malo oni knjiga koje opisivaje bunjevačku književnost- njezine pisce i njeva dila, kako bi čitaocima pružila potpunu sliku o ovim temama.

Svaka književnost, pa i naša – Bunjevačka, mora se posmatrat u okviru istorije, politički i drugi važni segmenata, koji su na najneposridniji način uticali na stvaranje iste.

   Bunjevci su na današnje prostore, Bajskog trokuta (Subotica- Baja – Sombor), došli mahom u XVII viku, te se od tog perioda počima pratit njev kulturni kontinuitet. Selidbe Bunjevaca bile su većinom pod vođstvom fratara iz provincije Bosne Srebrene.
Ko i ostale Južne Slovene, Bunjevce su ode dovodili Turci. Zapošljavajući ji na teškim zemljoradničkim poslovima., ili su ji dovodili Austrijanci, kako bi za nji čuvali granicu od Turaka. Za to su dobijali zemlju za obrađivanje. Koju su njim za vrime duži mirniji perioda opet te iste vlasti oduzimale.
Dakle, život Bunjevaca je ode bio između oružja i motike, a tu je mista za knjigu bilo vrlo malo. Pismenost je u to vrime bila ritkost pojedinaca, uglavnom fratara el viši vojskovođa, koji su i stvarali najstariju bunjevačku književnost.
    Fratar Radnić ovako piše o njevoj svakodnevici: “… stalno smo u seni smrti, danju i noću sakrivamo se po gustim šumama.” 1 Pominuti Mihovil Radnić, smatra se za prvog Bunjevačkog pisca. Iako postoje tragovi koji upućivaje na to da je bilo pisaca i prije njega, al bi za osvitljavanje tog pitanja, bilo potribno obavit istraživanja u samoj postojbini Bunjevaca.
Zato je ono što je poznato iz Bunjevačke književnosti, najuputnije podilit u tri perijoda:

1. od Mihovila Radnića do Ivana Antunovića
2. od Ivana Antunovića, odnosno perijoda priporodne književnosti, i Antunovićevi učenika i slidbenika
3. perijod novije književnosti, od I svickog rata pa nadalje

Literatura:

1. Vasiljev, Spasoje, Književnost bačkih Bunjevaca u 17 i 18 veku, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu, 1940., str. 1-14.
2. Kujundžić, Ivan, Bunjevačko – šokačka bibliografija, “Rad JAZU”, Zagreb1969.
3. Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
4. Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
5. Enciklopedija Jugoslavije, Bunjevci, Zagreb, 1955.
6. Sekulić, Ante, Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb, 1989.

Zafaljujem se Ivanu Vojniću Kortmišu na pomoći oko nabavke literature i na davanju dobronamirni savita. Takođe, fala i Marku Pejiću na savitima iz oblasti jezika.

_________________________________________________________
1 Enciklopedija Jugoslavije, Bunjevci, Zagreb, 1955

Autor: mr Suzana Kujundžić – Ostojić