ISTORIJA BUNJEVACA

(ODLOMCI IZ KNJIGE MIJE MANDIĆA - BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI)

 

   Analiza etnonima BUNJEVAC, traganje za etnogenezom etničke zajednice koja nosi taj naziv, preko analize prezimena , ikavskog govora, drevnih običaja, prostora gde su sve vršene seobe i doseobe, analiza autohtone hipoteze, sadrži knjiga sa naslovom BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI, autora Mije Mandića, dipl. inž. arh. Autor je unuk Mije Mandića, učenika i sledbenika prosvetitelja Ivana Antunovića koji je dao elemente autohtone verzije o poreklu Bunjevaca.

   Etnički identitet Bunjevaca u savremenom smislu, svoje začetke ima u radovima biskupa Ivana Antunovića. On je izdao delo „ Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih“. Pokrenuo je 1870. godine „ Bunjevačke i šokačke novine“, koje su se zvale upravo onako kako među navodnicima stoji i nikako drugačije. Znači on se nije bez razloga opredelio za etnonim Bunjevac i Šokac. Kasniji nazivi lista „ Bunjevačka i šokačka Vila“, samo su dokazi o kontinuitetu njegovih stavova.

   Sledi citat iz knjige: „ Ivan Antunović u spomenutom poglavlju "Rasprave . . .": "Različita mnijenja o imenu Bunjevac i Šokac" iznosi Antunović razna mišljenja o postanku istih, ali odmah na početku kaže, da i pored toga, što je: "... mnogo različiti mnijenja čuo i štio, ipak barem s moje strane moram priznati da na dokaze još nigde nisam naišao. . .". Iz tog razloga odbija on mišljenje Kukuljevića(1) ovako: "Dakle, premda se ne može tajiti, da se može ime, kao ono obitelji tako i ovo naroda, okaljati, ipak da bi ovo ili ono ime bilo porugljivo, kao što mnije naš slavni učenjak g.Kukuljević, da je tako Vlah, Šokac, Majdak, Bunjevac, Bodul, itd. To ja nikada neću povirovati. . ."
( Uvod &.1.)

   U II delu pod 8. Antunović piše: "Istina, da su ovde stanovali, kako jedni kažu, Skiti, a drugi vele Kelti, ovde su na glasu bili: Huni, Goti, Avari, Langobardi. E, pak zašto se nijedno od ovih imena nije za nas prilipilo? Ako prem su svi ovi svojim sjajem cilu Evropu, a više njih i dio Azije i Afrike zasjali, ipak se je samo ime Traka, Raca(2) i Ilira kao općenito i to ni u kom drugom, već jedino u našem narodu zadržalo."
U 16. pak piše: ". . . . da je on, ime "RAC" za svega moga vika i pred Nimcom i pred Mađarom izgovarao, znajući da je ovo vazda jednom i drugom, na jeziku i u običaju, ako prem sam opazio da se to ni Srbinu ni Bunjevcu ne dopada. Zašto? To ni danas ne znam. . . ."

Taj ponosni Sloven i gordi Rac piše: ". .imena "RAC" ni u privatnom ni u javnom životu nikada se nisam zastidio. . . ."

 

IMG01

Karta Etrurije

 

   U odnosu na ime "Rac" zanimljivo je navesti mišljenje Radivoja Pešića, koje ću citirati iz njegove knjige sa naslovom "Vinčansko pismo", a odnosi se na podnaslov ili poglavlje "Uvod u čitanje etrurskog".

   Sledi citat: "Pravo ime Etruraca je: Rasi, Raši, Raseni. Ras je, inače, dardanska reč, što je dokumentovano. Ako prihvatimo da je zasad sanskrit najpouzdaniji čuvar arhajskih jezika, a on to jeste, jer nam između ostalih to potvrđuje i latinski i grčki jezik, pokušajmo da tragamo za etimologijom te tako rasprostranjene reči: Rasi, Raši, Raseni upravo preko sanskrita. Reč "ras" na sanskritu znači – pevati, "rasa" ima značenje – sok, voda, suština, ukus, religiozno osećanje; "rasana" znači – krik, zvuk, dok je "rasa" u bukvalnom značenju – zemlja, država".

   Antunović je dobro uočio značaj imena "Rac" ili "Ras" jer su se Bunjevci često nazivali "Rac - Bunjevac". To se sada veže sa novijim istraživanjima, gde se vidi da je "Ras" dardanska reč, a oni su bili Iliri, a jezik u školama Bunjevaca u austrougarskoj carevini se nazivao Ilirskim, čak se i rečnik tako nazivao, a on se odnosio na štokavsko-ikavski govor.

   To je bio kraći prikaz Antunovićevog osvrta na autohtone etimone koji se prepliću sa nazivom, odnosno imenom njegovog etnosa, a što danas ima potporu u istraživanjima autora koji zagovaraju podunavsku tezu o ishodištu, Slovena, čak i šire, Indoevropljana.“ ( završen citat)

   U knjizi se dalje iznose podaci o nazivu Bunjevac gde se posebno iznose podaci koji idu u prilog autohtonoj hipotezi o poreklu etnikuma čija bi prvobitna postojbina bila u podunavskom prostoru. Osvrtom na najnovija istraživanja o poreklu naroda u vezi porekla naroda u Panonsko – balkanskim prostorima koji su tokom prošlosti nazivani različitim imenima a radi se zapravo o istom narodu, sa kojim se prepliću i korenski nazivi kao što su: BUN, BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI doprineće da se sa više iznesenih podataka sagleda autohtona verzija o poreklu naroda koji je vekovima prisutan na Panonsko-balkanskim prostorima.

IMG02

 

Dr Josip Smodlak. U "Naučnom Zborniku" Matice Srpske ( Serija društvenih nauka 1. – Novi Sad, 1950. ) nalazi se zapis: "Bunjevci i njihovo ime". Dr Smodlak dokazuje, da je naziv "Bunjevac-ci", nastao od naziva "buniovci", jer veli: da su Bunjevci podigli, ni više, ni manje, nego sedam buna. Ovo se navodi iz razloga što su naziv "Buniovci" - "Bunievci" i drugi pisci izneli, ali postanak istoga nisu nalazili u buntovnosti. Do sada su poznate tri ličnosti koje tvrde, da je naziv "Bunjevac" grčkog porekla, odnosno da se taj etimon formirao u period dodira starih Helena sa Tračanima i Ilirima.

Đorđe Brkić 1839. godine u svom opisu nošnje i običaja kod Bunjevaca oko Budima i u pet sela peštanske i stonobeogradske županije: u Erdu, Perkatu, Balintu, Čepelu i Tukulji, rekao da njih zovu imenom "Rac - Bunjevac". Po predanju koje se kod njih održalo, veli on, naselili su se oni u pomenuta mesta iz okoline varoši Bunje (Bunye) koja je bila na granici Bosne i Raške. Otud im naziv Bunjevac ( Bunyevácz ) ili Bunjanin ( Bunyei ).

Đorđe Popović – Munjatović U brošuri "SUBOTICA" na strani 3. navodi:
"… predanje, pa čak i stari zapisi dovode bačke Bunjevce u vezu sa dalmatinskim Bunjevcima. Ime je to grčkog porekla, znači humnjaka, kako se i danas nazivaju Hercegovci, stanovnici nekadašnje državice Huma, Zahumlje (Zahlmlja) …" On smatra da su grad Buna i Hum u oblasti današnje Hercegovine u stvari isti grad sa dva imena, jedno grčko i jedno slovensko. Narod koji potiče iz grada ili predela Bune dobio je po njemu naziv "Bunjevac" (od Bune sa grčkim nastavkom – evs), što znači, na srpskom i hrvatskom – Humnjak, Humnjanin. Ime Bunjevac je, veli, postojalo još za vreme Rimljana u obliku "Bulinji".

Lajčo Budanović je koristio pseudonim "Veco Labudović". U kalendaru "Subotička Danica" za godinu 1938. Pod naslovom: "Sa putovanja po hrvatskom Gorskom Kotaru", nalazi se napis u kojem se sledeći deo, odnosi na grčki naziv Hum, Zahumlje i narod iz te zemlje: "Kada je grčki car Konstantin Porfirogenet pisao povijest ovih zemalja, nazvao je "Hum" kao brdo "BOUNOS" (izgovara se; Bunos), pridjev od ove riječi "bunios" (čita se: bunios) znači – brđanin. Za vrijeme Bizanta, Grci su nazivali Humljane "bunioi" – brđani. Ovaj naziv se službeno zadržao i ostao na narodu sa slavenskim nastavkom – vac. U govoru bačkih Bunjevaca nalaze se mnoge reči grčkog porekla, napisaćemo ih latinicom, onako kako se izgovaraju: dromos – drum, perkijon – prćija, sarksma – sarma. Isto tako je i sa imenom "Bunjevac", bunos znači brdo, bunios – brđanin, gorski, bunemo – stoku napasati, pastirovati. Otud dolazi korijen riječi "bun", a dalje se izvodi po nastavku – vac, kao Franciskus, Fran, pa Franjevac, tako Bunos, Bun – dalje Bunjevac i to znači: pastiri iz brda, brđani, gorani, pastiri. Osim Bačkih Bunjevaca i sada stanuju Bunjevci po gorama i pastiri su, tako je grčki naziv ostao na cijelom narodu po njihovom glavnom zanimanju, pastirovanju.

"Brdo Hum leži na 5 km od Mostara, oko njega izvire Buna, Babuna, otud dolaze nazivi Bunica, Bunići kao Gorani – Brđani. Ovi tragovi vode nas u Hercegovinu i do Bune rijeke i Blagaja."

Ovaj zapis biskupa Lajče Budanovića sam imao prilike lično proveriti prilikom moje posete muzeju u Senju 31. VIII 1984. godine. U odelenju za Bunjevce, koji ću ovde doslovno citirati:

"Etnografska zbirka gradskog muzeja u Senju postavljena je 1970. godine, nije definitivno rješenje, već djelomična prezentacija jednog dijela materijalne i kulturne baštine starih Hrvata Bunjevaca."

IMG03

Stalne borbe sa Turcima i Mlečanima, u XVI I XVII veku odražavaju se u jadranskom primorju, te u podgorju i širem senjskom zaleđu dolazi do iseljenja starosedelaca i privredno-društvenih promena.

Tako su krajevi u Senju na jug i sever, osim: Ledenica, Jurjeva, Starigrada, Jablanca, Karlobaga, Brinja i Otočca, ostajali pusti sve do početka XVII veka kada ove krajeve naseljavaju Bunjevci iz severne Dalmacije, sa područja Sinja, Knina i Posedarja.

Doseljenici donose vlastito kulturno i materijalno obeležje, koje se u novim prilikama menja, ali u svemu prevladavaju i dalje dinarski elementi.

Uz podgorsku obalu, posebno u Senju, i dalje prevladava stariji primorski uticaj.

IMG04

Doseljavanje Bunjevaca uz podgorsku obalu - Senj

 

   U balkanskim jezicima reč "BUN" označava nastambu plunomadskih pastira (balkanskih), bilo da je građena iz kamena ili drva, a gradi se na privremenim prebivalištima. U šiptarskom jeziku "BUN" znači – pastirska koliba, čitav stan ili katun, pa i samo visoko gorje.

Bunjevci su dakle, ljudi koji su prebivali u BUNJAMA (3) uzduž Velebita i dinarskim planinama, dakle kao pastiri, drvodeljci i ratari.

Odatle im izvodimo današnje ime, a ne po reci Buni u Hercegovini.

   Današnji Bunjevci stanovnici južnih obronaka Velike Kapele, Velebita i delova zapadne Like, jedan su od najstarijih slojeva gorštaka dinarsko-velebitskih planina, o čemu uz materijalne predmete govori i njihovo ime. Stanovnici ovih krajeva za svoja boravišta u planini, polju ili oko stoke ređe se služe kamenom kućom tzv. "BUNJOM".

Gotovo do nedavno u ovom kraju sačuvao se pastirski način polunomadskog stočarenja. Ova manja i veća pastirska naselja diljem Velebita, nazivaju se od davnina stanovi. Prema istraživanjima, Bunjevci su jednim delom POHRVAĆENI DINARSKO-VELEBITSKI stočari sa ILIRSKO-ROMANSKIM supstatom.

IMG05

Slika kamene kuće - BUNJE

 

Njihov materijalni inventar (danas gotovo nestao) preuzet je iz ranije pastirske ekonomije. Naši Bunjevci, osobito oni u središnjim planinskim zonama, pokraj mora, uz stočarstvo bavili su se ratarstvom, drvodeljstvom te ribarstvom i brodarstvom. . .

IMG06

Skica kamene kolibe - BUNJE


Da bi se dobila jasnija slika o tome, šta predstavlja pastirska koliba "BUNJA" sledi jedna skica, precrtana iz udžbenika "ISTORIJA ARHITEKTURE"– stari vijek, autora profesora Husrefa Redžića.

IMG07

Slika kamene kolibe - BUNJA

 

   Sada se nameće pitanje: Potvrđuju li mišljenje Đorđa Brkića, Đorđa Popović- Munjatovića i biskupa Lajče Budanovića i sami Zahumljani? Da li je tamo poznat i da li je popularan naziv "Bunjevac"? Jer, na primer: Dr Ivo Milić (4) ( kao dalmatinski Bunjevac ) u svom napisu "O bačkim Bunjevcima" ( Književni Sever god. 1927. sv 3-4 ), piše da u Hercegovini ime Bunjevac nije popularno, ta okolnost ne isključuje mogućnost da je naziv "Bunjevac-ci", u ranijim vremenima u Hercegovini dobro poznat bez obzira na to, da li je teorija gore navedene trojke u pogledu porekla o postanku naziva "Bunjevac" prihvatljiva ili pak neprihvatljiva.

   Evo primera za gubljenje naziva kod samih Bunjevaca: Bunjevci već odavno ne nose naziv "Vlasi", a ne bi ni verovali (u prvom redu baš bački Bunjevci) da su ga nosili, da nema neoborivih dokumenata i to pisanih od samih katoličkih biskupa. Uostalom, možda naziv bunios – brđanin, ni ne znači baš isključivo Zahumljaka hercegovačkog, nego znači porfirogenetu poznate humnjake – brđane, tamo na jugu, koje je on po nečemu naročito zapamtio i zabeležio.

   Rikard Pavelić, nas u svojoj knjizi "BUNJEVCI" upozorava na sledeći podatak koji do sada u literaturi nije bio spominjan: "U književnom djelu s povijesnim pripovjedanjima Filipa Grabovca "CVIT RAZGOVORA NARODA I JEZIKA ILIRAČKOG ILITI RVACKOGA" (Venecija, 1747.) zbog koje je iste godine bio osuđen i zatvoren, pa je u tamnici 1749. godine, bolestan umro, doslovce se govori o BUNIMA kao narodu ravnom ostalim evropskim narodima. Ova se činjenica do sada nije uopšte znala niti ju je bilo ko navodio".

   Buni ili Sabuni se spominju kao pelaški korpus naroda koji je denominovan u grčkim povesnicama, jer su bili na liniji odbrane starog i svetog grada Troje. Ta identifikacija se podudara sa istraživanjima Milana Budimira i Radivoja Pešića.

   Između 1229. i 1260. godine u Baji deluju dalmatinski i bosanski dušebrižnici koji su vršili službu božiju na štokavsko-ikavskom govoru, tu službu božiju su mogli vršiti samo narodu koji je tim jezikom i govorio. Za prošlost Bunjevaca posebno je važan podatak iz 1550. godine kada se među stanovnicima sela Maroka (danas Gajić u Baranji) beleži Marton Bunivacz, a nešto posle 1561. godine, među poreznicima sela Isepa (Idžip, danas Topolje u Baranji) zapisan je Martin Bunivacz, najverovatnije ista osoba.

   U svom ratovanju erdeljski (transilvanski) vojvoda Batori Sigismund 1592. godine 93. i 94. godine dopire do Bačke, koja je bila u sastavu Turske imperije, gde od Bunjevaca stvara gerilske čete sa kojima upada u krajeve pod Turcima.

 


 

[1] Ivan Kukuljević: Panonija rimska, Rad Jugoslovenske akademije, knjiga XXIII

[2] Pravo ime Etruraca je Rasi, Raši, Raseni. Ras je, inače, dardanska reč, što je dokumentovano. Radivoje Pešić "Vinčansko pismo", Beograd, godina 1995. str. 51.

[3] U nekim delovima Dalmacije, Primorja i na ostrvima grade se još i danas razni tipovi koliba koje služe čobanima kao zakloni protiv nevremena - "poljarice", "ćemeri" i "bunje". To su male kolibe od kamena, zidane bez maltera, pokrivene pločama, sa jednim otvorom za ulaz. Svetlo u prostoriju ulazi kroz ove ulazne otvore i kroz pukotine u zidu. Najstariji tipovi neolitske kamene kuće bili su poput današnjih naših "ćemera" kružne i ovalne osnove, a nešto mlađe kolibe od kamena, poput "bunje", kvadratne odnosno pravougaone osnove, građene su na isti način. Husref Redžić "Istorija arhitekture, stari vijek", Sarajevo, godina 1969. str. 12.

[4] U svom napisu Milić navodi: "Postojbina Bunjevaca, pre njihova doseljenja u Bačku, bili su krajevi ispod Dinare: nešto zapadna Bosna, ali pretežno zagorska Dalmacija u srezovima sinjskim, drniškom, kninskom i imotskom. Za tačnost te tvrdnje govore ovi razlozi:

- Imenom dalmatinskim označeno je poreklo i jezik bačkih Bunjevaca u mnogim zvaničnim aktima, osobito u opštim i školskim statističkim iskazima austrijskih i madžarskih vlasti; tim imenom nazivali su se i nazivaju se i danas Bunjevci sami. U "Nevenu" 1892.god. jedan je Bunjevac "podalmatinio" jednu tuđu pripovest; u sednici gradskog Senata subotičkog 1852.god. Juraj Zarić traži, da se pored zapisnika u dalmatinskom jeziku udari i pečat grada sa dalmatinskim napisom (Ivany I.str. 14).;

- plemićke porodice Antunovića i Pilasanovića imaju isprave, koje pokazuju da te porodice potiču iz nekad slobodne knežije poljičke u Dalmaciji;

- u spomenutim krajevima zagorske Dalmacije postoje najobičnija prezimena bačkih Bunjevaca: Vojnić, Jurić, Kajić, Mamužić, Rajić, Peić, Vidaković, Stipić, Vuković, Matković, Kulić, Bukvić, Sučić, Grubišić itd.;

- u tim istim krajevima govori se ikavsko narečje, kojim govore bački Bunjevci;

- čuvene bunjevačke pregače šarenice, najlepši produkt njihove kućne industrije, na dlaku su jednake pregačama u dalmatinskoj zagori a razlikuju se od svih drugih;

- naposletku, u tim krajevima Dalmacije živi još i danas ime "Bunjevac" Milivoje V. Knežević "O Bunjevcima", Subotica, godina 1927. str. 7 i 8.